Uhićenja pojedinih skupina Roma počela su u srpnju 1941., a od 20. svibnja 1942. organizirano je njihovo masovno hapšenje na cijelom teritoriju NDH. Odvođeni su u Jasenovac najčešće u skupinama, sa svom svojom pokretnom imovinom. Popratni popisi najčešće ne sadrže njihova imena već samo broj osoba ili teretnih vagona kojima su transportirani.
U lipnju 1942. kada je priliv Roma u logor bio osobito velik, raspoređivani su u dvije skupine. Stariji muškarci, žene i djeca odvajani su od mlađih muškaraca i odmah odvođeni na likvidaciju u Donju Gradinu. Mlađi muškarci bili su smješteni u logoru III C na otvorenom terenu logora III Ciglana. U njemu su masovno umirali od gladi, žeđi, iscrpljenosti i fizičkog zlostavljanja. Dio Roma bio je smješten u tzv. ciganski logor u selu Uštici, u napuštenim kućama ubijenih srpskih obitelji.
Manji dio Roma bio je raspoređen u radne skupine i uglavnom su radili na najtežim poslovima uključujući i posao grobara u Donjoj Gradini.
Gotovo niti jedan Rom koji je ušao u logor, bez obzira na spol i dob, nije preživio.
„...Otvoriše i naš vagon. Stanice nema. Desno vidim visok dimnjak, a slijeve strane naselje. Tamo desno, zapažam neko kolanje mase naroda, neko miješanje, potrčavanje. Da, to je industrija. Tako sam mislio. Istjeraše nas, postrojiše. Od vagona do logorskog prostora, a tada još nisam niti znao da je to logor, niti da je to Jasenovac, s obje strane ustaša do ustaše. Uveli su nas pod neku šupu i tu nas razvlastili od sve imovine. Sve su nam oduzeli i ono što je vrijedilo, a i ono što nije imalo skoro nikakvu vrijednost.
Izdana je naredba da se svrstamo u kolonu. Ispred nas ustaša. Nekamo nas vodi. Prolazimo pored nekog jezera. Odveli su nas u nekakav prostor žicom zatvoren. Ma to je bilo jadno za gledati, a da i ne govorim kako je to bilo teško i lično doživljavati...
Kada je noć već dobrim dijelom poodmakla, a jutro se približavalo, među nas uđoše razularene ljudske spodobe u uniformi ustaša i svima nam vezaše ruke na leđima. Sve nas potjeraše. Oko nas ustaše s debelim drvenim štapovima, udaraju, psuju, viču.
U tom metežu dođosmo do obale rijeke. Ulazimo u skelu, a kada je napunismo, povučeni motornim čamcem začas pristadosmo uz drugu obalu. Izveli su nas na neku poljanu. Naredili su da sjednemo. Tako smo sjedili 15-20 minuta...
... ..Ne znam tko, ali jedan od ustaša povikao je da ustanu svi muškarci i da se svrstaju u dvored. Žene i djeca ostadoše. Čak se i nepozdravismo. Nismo se nadali rastanku....
... Korak po korak i zastadosmo. Došli smo do obale rijeke. Odvodili su pet po pet. Započe likvidacija. Nekoliko redova ispred mene su moja dva brata... Doveli su nas do velike grobnice...
Gledam: kolju, mlate. Ustaše otpuhuju, psuju majku, sestru...Zasukanih rukava stalno se cerekaju. Kratko i odrešito narediše nam da se skinemo do gola. Odvezali su nam ruke. Sva petorica istovremeno se svlačimo...“
Joka Nikolić, preživjeli zatočenik, Uhvaćen sam kao Ciganin, Poruke-glasilo Spomen-područja Jasenovac, 1.ožujka 1976, br. 1 (10), god. VII, str. 4.