U provođenju rasnih zakona Nezavisne Države Hrvatske ustaše nisu štedjeli ni djecu. Veliki broj djece ubijen je zajedno s roditeljima, umirali su od gladi i bolesti.
Židovke su zajedno s djecom deportirane u njemački logor Auschwitz.
Masovno su srpska i romska djeca dovođena u logore u ljeto 1942.
Djece je bilo u logorima u Staroj Gradišci i Jasenovcu, u Uštici, Mlaci i Jablancu.
Potkraj ljeta 1942. primijetio je zapovjednik Ureda III UNS-a, Vjekoslav Maks Luburić, da se mnogo djece skriva po radionicama i barakama u logoru III Ciglana u Jasenovcu te je naredio da se svu djecu smjesti u posebne prostorije. Odredio je zatočenika Mitra Trifunovića Uču da ih podučava. Ubrzo su ta djeca prebačena u Donju Gradinu i ubijena zajedno s učiteljem.
Logor u Sisku
Nakon kozarske ofenzive, u Sisku je u kolovozu 1942. osnovan sabirni logor za starce, žene i djecu pod službenim nazivom Prolazni logor za izbjeglice unutar kojeg je istovremeno osnovano i Prihvatilište za djecu izbjeglica, odnosno dječji logor.
U objekte logora u Staklani, Pecari, Solani Reis i samostanu sestara Svetog Vinka, smještena su djeca odvojena od zatočenih majki i djeca oduzeta majkama u Mlaki, Jablancu, Staroj Gradiški i Jasenovcu.
Bez hrane, odjeće, izložena nehigijenskim uvjetima i bolestima djeca su umirala.
Procjenjuje se da je kroz logor prošlo oko 5.000-7.000 djece do njegovog zatvaranja 8. siječnja 1943. Prema podacima mrtvozornika u logoru su umrla 1.152 djeteta, dok drugi navode da je 1.631 dijete umrlo u logoru Sisak.
Građani Siska i okolice pokušavali su pomoći uzimajući iz logora najmlađu i bolesnu djecu.
Logor Jastrebarsko i Gornja Reka
U napuštene barake talijanske vojske, u dvorac grofova Erdödy i franjevački samostan kraj Jastrebarskog, stigli su sredinom srpnja 1942. prvi transporti djece iz logora u Staroj Gradiški, a zatim su dovedena djeca s logorskih ekonomija u Jablancu i Mlaki.
U Gornju Reku, udaljenu tri kilometra od Jastrebarskog, dovedeno je oko 2.000 djece. U oba logora bilo je oko 3.336 djece.
Karakteristika tih dječjih logora bila je u tome što se u njima vršio preodgoj većinom pravoslavne djece. Često su djeca već i prije dolaska u Jastrebarsko bila iscrpljena i bolesna.
Prilikom napada na Jastrebarsko u kolovozu 1942., partizani su iz logora odveli nekoliko stotina zdravije i odraslije djece, a katolička organizacija Caritas zbrinula je oko 500 mališana. Građani Zagreba, Jastrebarskog i okolnih mjesta preuzeli su 1.637 djevojčica i dječaka.
Spašavanje djece
Diana Budisavljević započela je organizaciju spašavanje djece iz ustaških logora, odnosno bilo kakvu moguću vrstu pomoći ženama i djeci u logorima u Loborgradu i Gornjoj Reci.
Uz pomoć dr. Kamila Brösslera iz Ministarstva udružbe NDH, članica Hrvatskog crvenog križa, Odbora Narodne pomoći, Caritasa Zagrebačke nadbiskupije i nebrojeno mnogo građana Zagreba, Siska i Jastrebarskog, organizirala je prihvat i smještaj djece iz logora.
Djeca su bila smještena u Zavodu za gluhonijeme, u zaraznoj bolnici, u Jeronimskoj dvorani, u domovima na Josipovcu, Vrhovcu, u Kukuljevićevoj ulici br. 19, u ilegalnom dječjem domu na Perjavici, gdje im je pružena sva raspoloživa njega.
Usprkos skrbi, mnoga su djeca, osobito ona mlađa, umrla od bolesti i iscrpljenosti.
Više od polovice od ukupnog broja spašene djece bilo je smješteno u obitelji.
U nastojanju da otkrije i sačuva identitet djece i omogući njihov povratak roditeljima, Diana Budisavljević je sa suradnicima izradila kartoteku za oko 12.000 djece.
Akcija spašavanja djece, uglavnom srpske nacionalnosti, bila je po svom opsegu, broju sudionika i broju spašene djece (oko 10.000), jedna od najsloženijih i nedvojbeno najhumanija akcija takve vrste tijekom Drugog svjetskog rata, kako na području NDH, tako i u čitavoj okupiranoj Europi.