Ciljevima Trećeg Reicha kojim je planirano izrabljivanje ljudskih i materijalnih potencijala okupiranih zemalja, bili su podređeni i svi interesi režima nastalih uz njihovu pomoć.
Nezavisna Država Hrvatska se sporazumom s Trećim Reichom obvezala uputiti na rad u Njemačku i okupirane zemlje oko 200.000 radnika. Unatoč propagandi i obećanjima o «dobrim plaćama i lijepom životu», odaziv dobrovoljnih radnika nije bio dostatan.
Njemačke vlasti zatražile su od ustaša određeni broj zatočenika za prisilni rad. U početku su zatočenici, muškarci, iz logora u Jasenovcu i Staroj Gradiški deportirani na prisilni rad preko njemačkog logora Sajmište u Zemunu (Anhalterlager Semlin-Prihvatni logor Zemun). Od 26. travnja 1942, kad je pristigao prvi transport iz logora Jasenovac, pa do 12. lipnja iste godine, iz KCL Jasenovac na prisilni rad upućeno je oko 2500 osoba.
Od ljeta do zime 1942. u logoru Stara Gradiška djelovala je komisija njemačke organizacije Todt, koja je odabirala i upućivala zatočenike na prisilni rad. Odabirani su za rad sposobni muškarci i žene, Srbi, Hrvati i Muslimani. Preuzimanjem njemačkih logora u Sisku i Vinkovcima, početkom 1943, ustaše preuzimaju i deportacije zatočenika na prisilni rad u Treći Reich.
Iz ustaških koncentracijskih logora na prisilni rad u Treći Reich i Norvešku, deportirano je nekoliko tisuća zatočenika. Mnogi su umrli od gladi, iznemoglosti i bolesti ili su poginuli u savezničkim bombardiranjima za vrijeme boravka u Njemačkoj.
Posljednji veliki transport od oko 600 zatočenika deportiran je iz koncentracijskog logora Jasenovac 18. veljače 1945, i zadržani su na radovima u Linzu i okolici.