Nezavisna Država Hrvatska proglašena je 10. travnja 1941. uz punu suradnju nacističke Njemačke i fašističke Italije. Tijekom četiri godine postojanja NDH na vlasti je bio ustaški pokret na čelu s poglavnikom Antom Pavelićem, koji je još u emigraciji stvorio planove o istrebljenju Srba. Ustaški pokret je 7. lipnja 1941. prilikom prvog Pavelićeva posjeta Hitleru, dobio punu potporu nacističke Njemačke u provedbi genocidne politike prema srpskom stanovništvu. Na sastanku u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu, 4. lipnja 1941., zaključeno je da se srpsko pitanje riješi masovnim iseljavanjem Srba u Srbiju, masovnim ubijanjima na terenu i deportiranjem u koncentracijske logore. Vlasti NDH, na vlastiti zahtjev, priključile su se planu preseljenja, obvezavši se deportirati u Srbiju 30.000 više Srba nego što će prihvatiti Slovenaca iz Trećeg Reicha.
Kako je dolazak ustaškog pokreta na vlast posve ovisio o politici Trećeg Reicha, a u početku i fašističke Italije, Pavelić i njegovi najbliži suradnici bili su pod dominacijom i potpunim utjecajem tih država. To se konkretno odrazilo prilikom određivanja državnih granica.
Veliki dio Hrvatskog primorja, Gorskog kotara i dio Dalmacije (od Zadra do Splita), istočni dio Konavala i Boke kotorske te gotovo svi otoci (osim Brača, Hvara i Paga) pripojeni su Italiji. Hortijeva Mađarska anektirala je Međimurje u prosincu 1941. Preostali dijelovi Hrvatske, teritorij Bosne i Hercegovine te područje Srijema činili su teritorij NDH.
Na površini od 102.725 km² živjelo je 6.640.000 stanovnika: Hrvata, Srba, Židova, Nijemaca, Mađara, Roma, Čeha, Rusina, Slovenaca, Slovaka, Ukrajinaca i ostalih.
Na području Nezavisne Države Hrvatske tijekom 1941. i 1942. osnovano je oko trideset njemačkih, talijanskih i ustaških logora. Po svojoj namjeni i funkciji bili su uglavnom sabirni, tranzitni i iseljenički, a neki od njih radni i koncentracijski.
Od prosinca 1941. Nijemci su na području NDH imali pod svojom upravom Judenlager Semlin - Židovski logor u Zemunu, a od početka 1943. logore u Sisku, Vinkovcima i Jankomiru pokraj Zagreba.
U području pod talijanskom upravom bili su organizirani sabirni logori za Židove u Kraljevici, na otoku Braču, u gradu Hvaru te u Gružu, Kuparima i na Lopudu pokraj Dubrovnika.
Na teritoriju anektiranom i pripojenom Italiji nalazili su se fašistički logori za Hrvate, Srbe, Slovence i antifašiste (članove Komunističke partije Hrvatske i pripadnike Narodnooslobodilačkog pokreta) na otoku Molatu pokraj Zadra (osnovan u lipnju 1942.) i otoku Rabu (osnovan u srpnju 1942.).
Prvi ustaški koncentracijski logor u NDH, Danica osnovan je već 15. travnja 1941. pokraj Koprivnice.
Prve masovne likvidacije zatočenika ustaše su provodile u Jadovnu na Velebitu te u logorima Slana i Metajna na otoku Pagu, koji su bili dijelovi velebitsko-primorskog sustava ustaških koncentracijskih logora sa sjedištem u Gospiću. Djelovali su od sredine lipnja do 25. kolovoza 1941., kada su Talijani okupirali to područje NDH.
Uz koncentracijski logor Jasenovac, koji je najduže djelovao, a po broju zatočenika i prostoru koji je obuhvaćao bio najveći ustaški logor, osnovani su veliki logori u Krušćici pokraj Travnika, u Tenji pokraj Osijeka, u Đakovu, Loborgradu pokraj Zlatara i u Sisku.
Osnivanje i rad logora bili su u nadležnosti Ravnateljstva za javni red i sigurnost, koje je utemeljeno 7. svibnja 1941., odnosno Ureda III Ustaške nadzorne službe nakon njezina utemeljenja u kolovozu 1941.