Oko dva kilometra udaljenosti od velikog logora, u samom mjestu Jasenovac, ustaše su u siječnju 1942. organizirali radnu skupinu Kožara, ili kako su je mještani nazivali logor Kožara, u kojoj su zatočenici radili na preradi kože.
Iskorištene su zgrade zadruge u kojoj se i prije rata prerađivala koža, a za smještaj ustaške posade i zatočenika dvije privatne kuće našle su se unutar ograde od bodljikave žice.
Tako se kuća peteročlane obitelji Šrumf našla u neposrednoj blizini logora. Stariji sin unovačen je u ustaše u Slavonskoj Požegi. Obolivši od tuberkuloze, ubrzo po povratku u Jasenovac, umro je kod kuće 1942.
Radeći na njivi u tzv. Budžaku, uz koju su prolazile kolone zatočenika, obitelj je prikupljala mlade bundeve i kukuruz, a desetogodišnjem Miji bilo je naloženo da ih baca među zatočenike. Upozoren od ustaša, otac Vinko opravdavao se dječjim nestašlukom.
Majka Jelena svakodnevno je pekla kukuruzni kruh i u određeno vrijeme ostavljala ga u vrtu uz ogradu logora.
Pomagale su joj susjede Dragić Ljubica-Ljuba Melihova, Dragić Jelena-Draga i Dragić Katarina-Kata Živoderova. Ustaše su ih otkrili kada je Draga doturila novine jednom zatočeniku te su sve tri 8. travnja 1944. odvedene u logor Jasenovac gdje su ubijene.
Jelena i Vinko nastavili su pomagati zatočenicima sve do 4. svibnja 1944. kada su odvedeni u ustaški zatvor, odakle se nisu vratili.
Baka Ana nastavila je skrbiti o dječaku koji je ostao bez roditelja. Poslije rata, preživjevši proboj zatočenika iz Kožare, posjećivao ih je Egon Berger ističući pri svakom susretu koliko je zatočenicima značio kruh koji im je uz ogradu logora ostavljala Jela Đilas.