Logor Krapje, poznat još i kao Logor II u jasenovačkom sustavu logora, osnovan je 10. rujna 1941. godine i djelovao je u isto vrijeme kad i logor Bročice. Nalazio se na prostoru između rijeka Strug i sela Krapje, otprilike 12 kilometara od Jasenovca. Isto kao i u logoru Bročice, zatočenici su bili smješteni na močvarnom terenu uz rijeku Strug, u drvenim barakama koje su bile okružene bodljikavom žicom.
„ Logor (Krapje) bio je smješten nedaleko od samog sela, a unutar žičane ograde bile su postavljene tri barake na stupovima kao sojenice jer je cijeli teren bio vodoplavan, a osim te tri barake bila je i zgrada za smještaj straže i zapovjedništva.
Naš život je postao još teži nego ranije. Svakodnevan iscrpljujući rad na nasipu i u šumi, nikakva ishrana, stalno batinanje i zlostavljanje, svakodnevno su u našim redovima ostavljali po nekoliko desetina upražnjenih mjesta od drugova koji su tijekom dana na polasku ili povratku s rada ubijeni.
Jednog rujanskog dana upućen je cijeli logor na utvrđivanje nasipa uz rijeku Strug jer je zbog visokog vodostaja pretilo izlijevanje i poplava terena. Tjerali su nas kao zvijeri, pa tako radeći cijeli dan bez odmora, uz stalno divljanje ustaša, ostalo je više od 100 ubijenih čija su tijela ugrađena u obale nasipa...“
Zlatko Weiler, preživjeli zatočenik, „Moj boravak u paklu i bjekstvo iz njega“, u Sjećanja Jevreja na logor Jasenovac, II izdanje, Beograd, 1985, str. 317.
„Sa stanice Jasenovac bili smo odmah prebačeni u logor, koji se kasnije nazvao Jasenovac II, a koji se sastojao iz dvije velike barake oko kojih je bila opletena jednoredna žica. Ove barake bile su potpuno prazne, te smo mi, koji smo ovim transportom stigli, bili prvi zatočenici logora Jasenovac. Strpali su nas sve skupa u ove dvije barake, te su nas prvih 5-6 dana pustili na miru i nisu nas dirali. Jedino što je učinjeno bilo je, da su nas razvrstali tj. metnuli su Srbe posebno, a nas posebno (Židove).“
Miroslav Auferber, Sjećanja
„Prije nego što smo ušli u sam logor, ustaše zatraže od nas da izvadimo sve svoje dragocjenosti, ručne satove, prstenja, novac, nožiće i sve što je imalo neku vrijednost i da stavimo na jednu deku, koju su prostrli ispred nas. Ne sjećam se šta sam ja tada predao, ali sam vidio da je Vinko predao svoj ručni sat. Uspjeli smo sakriti i „prokrijumčariti“ jednu kutiju od 20 komada cigareta. Kad je ta operacija „čišćenja“ bila završena, ustaše nam zaprijetiše da će pucati na svakog onog koji se previše približi žičanoj ogradi, otključaše kapiju, uguraše nas u ograđeni prostor logora i zaključaju nas.“
Miličević Ljubomir, Sjećanja
„Ostalo nas je u logoru Jasenovac II oko 1900. Put koji smo svaki dan prevaljivali, bilo je jedno od najtežih mučenja. Nasip je bio udaljen od logora oko četiri kilometra – išli smo u dugim kolonama više bosi nego obuveni. Gradnja je trajala tri tjedna, a počela je koncem oktobra. Njive preko kojih smo prolazili bile su prekrivene vodom pa smo gazili i do prsi. Ustaška 17. lička satnija, kao i 22. satnija imale su nalog da nas gone…
Isprebijani stizali smo na mali nasip. Mnogi su ostajali u samom nasipu, malaksali i dotučeni od ustaša.“
Egon Berger, 44 mjeseca u Jasenovcu, Spomen-područje Jasenovac, Jasenovac, Biblioteka poruke, knjiga 15, 1978, 24-25. str.