Organizacija Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija 1930. se počela razvijati u hrvatskim emigrantskim krugovima (Italija, Austrija, Mađarska). Članovi ustaške organizacije uglavnom su bili pristaše politike Hrvatske stranke prava, čiji je vođa Ante Pavelić u siječnju 1929. emigrirao u Italiju.
Narednih godina organizacija je sve više jačala. Osnovani su prvi logori za vojnu obuku i organizirano niz terorističkih akcija (npr. organiziranje Velebitskog ustanka 1932., atentat na kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. u Marseillesu).
Nakon sloma Kraljevine Jugoslavije u travnju 1941., stvorena je Nezavisna Država Hrvatska kojoj je na čelu bio ustaški pokret predvođen poglavnikom Antom Pavelićem.
Ustaška vlast u potpunosti je ovisila o politici Hitlera i Mussolinija.
Tijekom prvih mjeseci vladavine ustaše nastoje organizirati i učvrstiti vlast (imenuju se ustaški povjerenici, reorganizira se upravni i pravni ustroj vlasti osnivanjem 22 velike župe, smijenjeni su temeljem rasnih i zakonskih odredbi "nepoćudni" namještenici...) koja je u potpunosti bila koncentrirana u rukama poglavnika i Glavnog ustaškog stana.
Kako bi učvrstio vlast Pavelić radi na omasovljenju ustaškog pokreta. Broj članova (kojih je u travnju bilo oko 2.500) u svibnju 1941. narastao je na preko 100.000.
Paralelno se ustrojavaju oružane snage, među kojima je Ustaška vojnica (naoružane jedinice ustaškog pokreta) predstavljala glavni oslonac vlasti.
Kako bi ostvarili jedan od svojih osnovnih ciljeva (provođenje genocida nad Srbima, Židovima, Romima i terora nad antifašistički orijentiranim Hrvatima i muslimanima), ustaše su izgradile djelotvoran upravni, vojni i policijski aparat.
Tako je osnivanje Ravnateljstva za javni red i sigurnost (središnja sigurnosno-policijska ustanova) i Ustaške nadzorne službe (nadzirala je rad svih državnih institucija i policijskih organa) označilo početak stvaranja osnove za realizaciju svih zacrtanih programa.
U nadležnosti Ustaške nadzorne službe, tj. njenog Ureda III bio je nadzor nad svim ustaškim logorima na teritoriju Nezavisne Države Hrvatske. Prvi zapovjednik Ureda III bio je Mijo Babić Giovanni, osoba od velikog Pavelićeva povjerenja. Nakon njegove pogibije u ljeto 1941., na tu dužnost stupio je Vjekoslav Maks Luburić, koji je radio na organiziranju jasenovačkih logora i nadzirao njihov rad.
U ljeto 1942. započelo je organiziranje Ustaške obrane koja je bila nadležna za ustroj vojnih jedinica za osiguranje logora i okolnog područja (tzv. "sigurnosni pojas"), a potom i Ustaškog obrambenog sdruga sa sjedištem u Lipiku. Ustaški obrambeni sdrug imao je 1943. četiri bojne, od kojih su se I. i II. nalazile u Jasenovcu, III. u Staroj Gradišci, a IV. u Bosanskoj Dubici.
U svibnju 1943. nadležnost Ustaške nadzorne službe preuzelo je Ravnateljstva za javni red i sigurnost koje od tada kontrolira logore.
Tijekom narednih godina u Jasenovcu su osnovani (zaduženje ustaškog pukovnika Marka Pavlovića) časnička i dočasnička škola, brzi sklop (mehanička radionica), topnički sklop, pionirska satnija (koja je 1945. minirala objekte u logoru III Ciglana Jasenovac) te tijekom 1944. oružnički vod koji je održavao red među vojnicima i stanovnicima okolnih sela i obavljao kontrolu vlakova koji su prolazili kroz Jasenovac.
Ustaše su počinili masovne zločine nad civilima i vojnicima u jasenovačkim logorima smrti. Sudbina zatočenika ovisila je o volji ustaša koji su odlučivali o životu i smrti.
Nakon sloma Nezavisne Države Hrvatske u svibnju 1945. dio članova ustaškog pokreta otišao je u emigraciju. Neki su uhvaćeni i osuđeni za zločine počinjene u Drugom svjetskom ratu, dok je dio stradao prilikom povlačenja ustaških i četničkih jedinica i civila prema austrijskoj granici.