ANTE PAVELIĆ

ANTE PAVELIĆ (Bradina pokraj Konjica,1889.- Madrid, 1959.) - odvjetnik i političar

Nakon završene gimnazije upisao je Pravni fakultet u Zagrebu. Diplomirao je 1914., a 1915. stekao doktorat prava. Od 1918. član je vodstva Hrvatske stranke prava. Na izborima za gradsko zastupstvo grada Zagreba 1921. postao je njegovim članom te u ime HSP-a kontaktirao s vođom srbijanskih radikala Nikolom Pašićem radi slabljenja Hrvatske republikanske seljačke stranke. Od 1927. zastupnik je liste Hrvatskog bloka u Narodnoj skupštini, gdje je istupao protiv tadašnje politike.

Poslije atentata na prvake Hrvatske seljačke stranke,1928., pristupio je klubu zastupnika Seljačko-demokratske koalicije. Tijekom druge polovice 1928. istaknuo se objavljivanjem više članaka u stranačkom glasilu Hrvatske stranke prava, tjedniku Hrvatsko pravo. U njima je zagovarao uspostavu neovisne hrvatske države. Surađivao je s pripadnicima mladeži Hrvatske stranke prava, koji su namjeravali osnovati organizaciju Hrvatski domobran. Iako je javni rad te organizacije zabranjen, objavljivan je list istog naziva.

Uvođenjem šestosiječanjske diktature, 1929., prisiljen je emigrirati (Beč, Sofija, Italija), gdje je u proljeće 1930. osnovao organizaciju Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija (UHRO), s ciljem rušenja postojećeg poretka u Kraljevini Jugoslaviji i uspostavljanja samostalne hrvatske države uz pomoć talijanskih fašista. Proglasio se poglavnikom i 1933. objavio načela ustaškog pokreta. Okupljao je hrvatske političke i ekonomske emigrante, stvarajući od njih borbene jedinice u logorima za vojnu obuku u Italiji i Mađarskoj. Sudjelovao je u organizaciji Velebitskog ustanka (1932.) i atentatu na kralja Aleksandra Karađorđevića u Marseillesu, Francuska, 1934.

Nakon atentata bio je uhićen i zatvoren u tamnici u Torinu, odakle je pušten u proljeće 1936. Istodobno su ukinuti ustaški vojni logori, a ustaše internirani u logoru na otok Lipari.

Nakon potpisivanja sporazuma o približavanju Italije i Jugoslavije (sporazum Ciano-Stojadinović), 1937. raspušten je logor na Liparima, a Pavelić sproveden u Sienu, Italija.

Uspostavom Nezavisne Države Hrvatske 10. travnja 1941., ustaše preuzimaju i organiziraju vlast. Pavelić se proglasio poglavnikom ( nije legalno izabran glasovanjem građana za razliku od Hitlera koji je izabran legalnim glasanjem), imenuje prvu vladu u kojoj je sebe postavio za predsjednika (do rujna 1943.) i ministra vanjskih poslova. U organizacijsko-političkom smislu svoju vlast oslanjao je na Glavni ustaški stan, dok u vojno-sigurnosnom pogledu glavne poluge vlasti postaju Ustaška nadzorna služba i Ustaška vojnica.

Potpisnik je Rimskih ugovora, kojima je Italiji prepustio najveći dio hrvatskog obalnog područja i otoka.

Sve unutarnje odnose rješavao je terorom, donio je više zakonskih odredbi po uzoru na naciste, kojima je van zakona stavio Srbe, Židove i Rome, a žestoko proganjao Hrvate koji se nisu slagali s politikom proklamirane rasne čistoće i genocida.

Do kraja je ostao vjeran Hitleru i njegovoj politici (u listopadu 1944. zaustavio je pokušaj puča Vokić-Lorković, kojemu je cilj bio odvajanje NDH od utjecaja Trećeg Reicha, pregovarao je s četnicima i slovenskim fašistima oko stvaranja zajedničkog protukomunističkog bloka).

Zagreb je napustio 6. svibnja 1945. i preko Austrije i Italije emigrirao u Argentinu, gdje je živio pod lažnim imenom. Ondje je okupljao emigrante i 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP).

Preživio je atentat 1957. i pobjegao u Španjolsku gdje je umro 1959.