SLOVENCI U KL JASENOVAC

Stradanja Slovenaca u ustaškim logorima u neposrednoj su vezi s njemačkom okupacijom Slovenije 1941. Vođa SS-a Heinrich Himmler, odobrio je 18. travnja 1941. smjernice za iseljenje inorodnih elemenata na području Donje Štajerske, kojima je predviđena deportacija 260.000 Slovenaca

Na konferenciji u Zagrebu, 4. lipnja 1941, vlada Nezavisne Države Hrvatske dogovorila je s nacistima uključivanje u plan deportacije Slovenaca, na način da će iz NDH iseliti u Srbiju onoliko Srba koliko prihvati Slovenaca.

U prvom prognaničkom valu početkom srpnja 1941. nacisti su prognali u NDH 349 svećenika, za koje se obvezala skrbiti Zagrebačka nadbiskupija. Raspoređeni su po samostanima i župama u Slavonskoj Požegi, Đakovu i Zagorju.

U drugom valu prognanika koji je počeo 11. srpnja 1941. iz Slovenije je prognano u 21 željezničkom transportu, oko 9 800 njezinih građana. Svi, osim jednog transporta, smješteni su u Sabirnom logoru za izbjeglice u Slavonskoj Požegi. Ustaše su ih kasnije raselili u Bosnu i sjeverozapadne dijelove NDH.

Za Slovence koji su od ranije živjeli u Hrvatskoj, uspostavom NDH nastavljena je daljnja asimilacija i utiranje nacionalnog i kulturnog identiteta. Poduzeća u njihovu vlasništvu dobila su hrvatske nadzornike, a svi Slovenci s područja Zagreba morali su se u vremenu između 18. i 23. kolovoza 1941. prijaviti redarstvu radi obveznog popisa.

Proganjanja Slovenaca u NDH nisu bila utemeljena na nacionalnoj osnovi, već su temeljem Zakonske odredbe o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore (od 25. studenog 1941.), kao protivnici ustaškog režima bili hapšeni i deportirani u logore u Jasenovcu, Staroj Gradišci i Lepoglavi.

Prema svjedočenjima preživjelih zatočenika, samo u logoru III Ciglana bilo je nekoliko stotina Slovenaca, od kojih je samo manji broj preživio.