SRBI U KL JASENOVAC

Ustaški režim provodio je tijekom četiri godine, sukladno zakonskim odredbama, politiku genocida prema srpskom stanovništvu na cjelokupnom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, a osobito s područja Bosanske Krajine, Slavonije, Banije, Srijema, Korduna, Semberije i Like.

Već tijekom 1941. ustaše počinju s progonima pravoslavnih svećenika, prekrštavanjem pravoslavnog stanovništva i rušenjem vjerskih objekata te s prvim pojedinačnim i masovnim uhićenjima i ubojstvima srpskog stanovništva.

Na sastanku u njemačkom veleposlanstvu u Zagrebu 4. lipnja 1941. nacisti su vlastima NDH odobrili već ranije poduzete mjere za konačno rješenje srpskog pitanja u NDH, na način prisilnog preseljenja Srba u Srbiju, masovnog ubijanja na terenu i deportiranja u koncentracijske logore.

Deportacije Srba, prvo onih uglednijih i bogatijih, provode se od osnutka KL Jasenovac, u kolovozu 1941., tako da su početkom 1942. Srbi među zatočenicima činili osjetnu većinu.

Nakon velike njemačko-ustaško-domobranske ofenzive na Kozaru, u ljeto 1942., deseci tisuća srpskih seljaka - muškaraca, žena i djece, sa svom pokretnom imovinom dovedeni su u ustaške logore u Jasenovcu i Staroj Gradišci. Većina ih je odmah bila ubijena. 

Dio zatočenika u logoru bio je raspoređen u radne skupine koje se formiraju u zimu 1941./1942., ali njihova brojnost nije bila identična udjelu u broju stradalih na jasenovačkim stratištima.

Stvaran broj žrtava logora Jasenovac vjerojatno nikada neće biti utvrđen, ali je sigurno da je među njima najveći udio stradalih Srba. Umirali su na različite načine na svim jasenovačkim stratištima, posebno u Donjoj Gradini.